Zaštita mora

Inventarizacija i kartiranje

Inventarizacija staništa i vrsta obuhvaća niz postupaka koji rezultiraju jedinstvenim popisom svih staništa i vrsta nekoga područja. Inventarizacija je jedan od osnovnih i početnih koraka za sve buduće stručne i znanstvene postupke te djelatnosti vezane uz zaštitu i praćenje promjena staništa i vrsta. Provedena inventarizacija odgovorit će na pitanje “koja staništa i vrste imamo”, dok će provedeno kartiranje odgovorit će pitanje “gdje se neko stanište ili vrsta nalazi”, tj. kakav je prostorni raspored staništa i vrsta. Periodično ponavljanje kartiranja istovremeno je i oblik praćenja promjena staništa i vrsta, jer može upozoriti na promjene površina pojedinih staništa koje su u međuvremenu nastupile.

Položaj određenog tipa staništa ili vrste u prostoru određuje se uz pomoć: karata (topografskih i tematskih) i/ili snimaka (aero, satelitskih); digitalnih pomagala (GPS uređaja, interneta, GIS-a).

Inventarizacija morskih vrsta i staništa u Hrvatskoj

O morskim vrstama i staništima znamo puno manje nego o kopnenim ili slatkovodnim. Naime,  istraživanje mora je skupo i tehnički zahtjevno. Ronilac mora biti educiran za prepoznavanje staništa i vrste te uzimanje odgovarajućih uzoraka u moru gdje može boraviti prosječno oko sat vremena, što je u usporedbi s istraživanjem na kopnu, izuzetno malo. Osim toga, na kopnu pogledom možemo obuhvatiti daleko veća područja nego u moru, gdje smo ograničeni količinom svjetla, prozirnošću, dubinom i vremenom koje možemo posvetiti istraživanju in situ. Ako pak uzorke uzimamo grabilom, dredžom ili koćom, ne obuhvaćamo veće područje morskoga dna, a često staništa budu oštećena ili čak uništena.

U Hrvatskoj je svega nekoliko desetaka stručnjaka za biologiju mora i morsku biološku raznolikost. Također još uvijek nemamo jedne središnje baze podataka sa svim dosad objavljeni podaci o morskim vrstama i staništima koja bi omogućila bolje upravljanje našim prirodnim bogatstvima. Problem su i neobjavljeni podaci.

Također, vrlo je skromna suradnja među znanstvenicima i stručnjacima u Hrvatskoj koji se bave biološkom raznolikošću. More je bilo zanemareno i u našim već proglašenim zaštićenim područjima. Sredstva koja su ulagana u inventarizacije u zaštićenim područjima su bila nedostatna, tako da još uvijek nemamo sustavnih podataka i sustavnog praćenja stanja kojim bi se utvrdilo koliko je režim zaštite pridonio očuvanju biološke raznolikosti zaštićenog područja. Stoga je izuzetno važno provesti inventarizacije vrsta i staništa što prije kako bi znali s čim Hrvatska stvarno i raspolaže u svrhu mudrog upravljanja morem i njegova iskorištavanja. Uz intenzivniji znanstveni i stručni rad prijeko je potrebno uključiti i volontere entuzijaste u inventarizaciju te im pomoći da sustavno i korisno prikupe podatke o morskim staništima i nekim ključnim morskim vrstama u Republici Hrvatskoj.

 

Inventarizacija morskih staništa

—Rad pod morem

Ronjenje s autonomnom ronilačkom opremom izuzetno je zahtjevno, pa na prvom mjestu mora biti sigurnost ronilaca. Potrebno je steći puno iskustva prije nego ronilac postane spreman da se u moru bavi još nekom aktivnošću osim samim ronjenjem (npr. bilježenjem podataka o staništima ili fotografiranjem). Ronjenja se moraju planirati uz poštivanje svih sigurnosnih mjera, počevši od izdržljivosti ronioca, kakvoće opreme, grupe, ronilačkoga broda, mjesta ronjenja, meteoroloških prilika i morskih struja.

—Potreban pribor i materijal

Za inventarizaciju morskih staništa potrebni su terenska bilježnica, pisaljke, terenski formulari, dobra nautička karta (najpogodnije su male karte Hrvatskog hidrografskog instituta u mjerilu 1: 100 000), GPS uređaj, digitalni fotoaparat s podmorskim kućištem opremljen bljeskalicom, pločica za pisanje pod morem (za zapisivanje dubine, vrste/staništa i ostalih važnih pojedinosti), plastični sklopivi stolarski metar (2 m duljine, za mjerenje određenih veličina, za formiranje kvadrata za brojenje izdanaka Posidonije). Za određivanje većine vrsta morskih organizama treba ozbiljnije stručno znanje i uzimanje ciljanih uzoraka za laboratorijsku obradu. Savjetovanja sa stručnom osobom smanjuje mogućnost pogreške pri određivanju, dok uz iskusnu osobu na terenu lako je naučiti osnovne vrste i one koje se jednostavno mogu odrediti.

—Metodologija rada

Unatoč tomu što se mogućnosti inventarizacije, kartiranja i praćenja staništa pod morem razlikuju od onih na kopnu, osnovna su pravila uporabe karata, digitalnih pomagala i fotodokumentacije ista.
Dio podataka o morskim staništima može se sakupiti i s kopna (supralitoral i mediolitoral) ili ronjenjem na dah (plitki infralitoral). U morske špilje nije dopušteno ulaziti bez posebne dozvole, jer je ronjenje u njima opasno i nije dopušteno rekreativnim roniocima. Oni ipak mogu zabilježiti položaj ulaza, što je također vrijedan podatak. Općenito za utvrđena staništa treba zabilježiti položaj, opseg (veličinu), dubinu te je li stanište kontinuirano ili fragmentarno.

Izvor: T. Bakran–Petricioli: Morska staništa (HAOP, 2016.)

Monitoring (praćenje stanja)

Monitoring je prebrojavanje i/ili mjerenje brojnosti i rasprostranjenosti vrste ili staništa koje se ponavlja kroz duži vremenski period. Podaci se prikupljaju na standardiziran način tj. metodologiji koja je definirana u programu monitoringa. Krajnja svrha monitoringa je da podaci o promjenama u veličini populacije i rasprostranjenosti vrste i staništa daju smjernice što treba poduzeti da se stanje vrste ili staništa koji ima negativni trend brojnosti i rasprostranjenosti poboljša. Zato se monitoringom prikupljaju podaci i o pritiscima (najčešće posljedice ljudskih aktivnosti) koji uzrokuju promjene brojnosti i rasprostranjenosti vrsta i staništa te se daje uputa koje mjere očuvanja za vrste i/ili staništa poduzimati. Rezultati monitoringa moraju poslužiti u planiranju održivog gospodarskog razvoja države.

Monitoring je sastavni dio sustava zaštite prirode, a od dana pristupanja Europskoj uniji postoji i zakonska obveza provođenja monitoringa, sukladno odredbama Direktive o staništima (92/43/EZ) i Direktive o pticama (Direktiva 2009/147/EZ).

Izrađene monitoring programi možete preuzeti na sljedećem linku: http://www.dzzp.hr/monitoring-pracenje-stanja/k/monitoring-pracenje-stanja-1441.html

Molimo Vas da prije korištenja priložnih monitoring programa kontaktirate osobe unutar Hrvatske agencije za okoliš i prirodu zadužene za pojedine skupine (prema tablici "Izrađeni monitoring programi").

Izvor: www.haop.hr

Zaštićena područja i ekološka mreža

Zaštiti mora može se pristupiti na četiri načina: zaštitom područja, zaštitom vrsta, reguliranjem ribarstva, promišljenim upravljanjem obalnim područjem.

U različitim situacijama, u skladu s potrebama, potrebno je odlučiti koji od ovih pristupa je najbolji, te će nerijetko to biti dva ili tri zajedno. Kada govorimo o zaštićenim područjima na moru koristimo naziv 'zaštićena morska područja'. Bez obzira na stupanj zaštite, važno je naglasiti da svrha uspostave zaštićenih područja nije turizam, nego zaštita područja, vrsta i resursa. U nekim situacijama turizam može nadopuniti cilj zaštite, jer se edukacijom i popularizacijom često lakše provodi zaštita mora, ali turizam nikada nije primarni cilj uspostave zaštićenog područja. Dapače, u nekim situacijama veliki broj posjetitelja može i direktno ugroziti vrstu ili stanište zbog kojih je uspostavljena zaštita. Ovi principi vrijede na kopnu kao i na moru, te u oba slučaja zaštićena područja moraju imati plan upravljanja.

Plan sastavljaju stručnjaci s obzirom na značaj područja ili vrste i prijetnje s kojom se suočavaju. Njime se određuje svrha postojanja zaštićenog područja, utvrđuju se dozvoljene i zabranjene aktivnosti, ali i aktivnosti kojima bi se mogao ubrzati oporavak ugroženih staništa i vrsta. Ukoliko takav plan ne postoji, ili se ne provodi dosljedno, gubi se svrha uspostave zaštićenog područja. Takva se područja onda nazivaju “papirnati parkovi” i ne doprinose ni na koji način zaštiti ni očuvanju mora već su svrha sebi samima.

U Hrvatskoj postoji 17 zaštićenih morskih područjan, različitih kategorija, koji uključuju obalno područje i more te iako nisu svi uspostavljeni primarno zbog zaštite mora, svi oni direktno ili indirektno doprinose provedbi zaštite Jadrana. To su tri nacionalna parka: Brijuni, Kornati i Mljet; dva parka prirode: Telašćica i Lastovsko otočje, dva posebna rezervata u moru: Malostonski zaljev i Malo more, Limski zaljev; četiri posebna rezervata: botanički - otok Prvić s priobalnim vodama i Grgurov kanal, ornitološki - jugoistočni dio delte rijeke Neretve, Pantan kod Trogira, paleontološki - Datule i Barbariga; tri značajna krajobraza: kanal Luka (kod Šibenika), Sitsko-žutska otočna skupina, Zavratnica; te dva geomorfološka spomenika prirode: Modra špilja i Medvidina špilja na Biševu. Ova područja ukupno obuhvaćaju 604 km². 

Na žalost, od pet naših nacionalnih parkova i parkova prirode samo NP Brijuni ima dokazan učinak rezervata (stanje ekosustava i resursa je bolje nego u okolnom moru).

Izvor: https://www.total-croatia-news.com/travel/22589-national-park-brijuni-to-get-hrk-33-million-makeover

Ekološka mreža – Natura 2000

Uspostava zaštićenih područja pokazala se do sada samo djelomično uspješnom, najčešće upravo zbog slabe provedbe planova upravljanja tim područjima. Međutim i u najboljim slučajevima upravljanja zaštićenim područjima, ta su područja često izolirana i udaljena od drugih sličnih područja, čime se stvara isprekidani niz očuvanih staništa. Za mobilne vrste, ali i za povezanost vrsta koje nemaju mogućnost kretanja, važna je uspostava koridora kojima se veće cjeline zaštićenih područja povezuju u mrežu. EU je još 1979. godine usvojila Direktivu o pticama, koja je zahtijevala uspostavu Područja posebne zaštite da bi se omogućila zaštita i upravljanje područjima značajnim za rijetke i ugrožene vrste ptica. 1992. godine EU je usvojila Direktivu o staništima, koja pristupa zaštiti staništa po uzoru na Direktivu o pticama, uspostavom posebnih područja zaštite, ovaj puta uzimajući u obzir druge rijetke i ugrožene vrste biljaka i životinja te važna staništa. Povezivanjem zaštićenih područja na osnovi ovih dviju direktiva uspostavljena je ekološka mreža Natura 2000 u kojoj sudjeluju sve EU zemlje članice.

Danas natura 2000 pokriva otprilike 18% kopnenog i 6% morskog teritorija EU, odnosno 37% kopnenog teritorija i 16% teritorijalnog mora republike hrvatske. To je najveća mreža zaštićenih područja na svijetu kojom se koordinirano upravlja i uključuje značajna mjesta za razmnožavanje i život ugroženih vrsta te jedinstvena rijetka prirodna staništa.

Posebnost ovog sustava zaštićenih područja je u tome što iako uključuje neka strogo zaštićena područja, Natura 2000 mreža ne podrazumijeva isključivanje ljudskih aktivnosti, te je nemali dio uključenih područja u privatnom vlasništvu građana. Cilj je uskladiti život i aktivnosti ljudi koji borave u i oko zaštićenih područja, na korist ljudi i prirode. Morska Natura 2000 područja prvenstveno se štite od prelova i onečišćenja od kanalizacije ili otpadnih voda te morskog prometa. I u ovom slučaju primarni cilj je naći ravnotežu između ljudskih aktivnosti i zaštite ekosustava. Zbog toga u nekim situacijama korisnici možda nisu niti svjesni da se nalaze unutar Natura 2000 područja.

Jedan od glavnih principa Natura 2000 mreže je uskladiti suživot ljudi i prirode te omogućiti održivi razvoj ljudskih aktivnosti uz zaštitu ugroženih i značajnih vrsta i staništa. Ovakav pristup temelji se na pristupu na razini ekosustava, odnosno  poznavanju koristi koje ljudi imaju od ekosustava u kojem žive i kojega koriste. Stručnjaci koristi koje ljudi imaju od ekosustava nazivaju usluge ekosustava te je njihovo poznavanje sve značajniji dio upravljanja suživotom ljudi i prirode.

UNEP je 2005. godine objavio veoma važan dokument pod naslovom Milenijska Procjena Ekosustava u kojem su međunarodni stručnjaci definirali četiri velike grupe usluga koje dobivamo od prirode: – potporne usluge (supporting services) – opskrbne usluge (provisioning services) – regulatorne usluge (regulatory services) – kulturne (nematerijalne) usluge (cultural services). Potporne usluge se odnose na one osnovne, nužne procese koji omogućuju sve ostale usluge, tu između ostalih govorimo o stvaranju tla, o primarnoj proizvodnji i o kruženju nutrijenata u prirodi. Bez ovakvih procesa niti jedan drugi tip usluga ekosustava ne bi bio moguć. Preostala tri tipa usluga direktno utječu na ljude dok su ove potporne usluge nužne za održavanje samog ekosustava i tako indirektno i usluga koje nama pruža. Na potporne usluge se nadograđuju opskrbne usluge. Tu govorimo o proizvodima kojima nas ekosustav opskrbljuje: voda, hrana, zrak, goriva, biokemikalije, prirodna građa poput drveta ili kamena i drugo. Pod regulatornim uslugama mislimo na koristi koje ljudi imaju od regulatornih procesa ekosustava: reguliranje klime, ograničavanje širenja bolesti, erozija tla, zaštita od oluja, pročišćavanje vode i oprašivanje samo su neki od tih procesa. Na kraju postoji grupa koristi koje kao zajednica ili pojedinci imamo od prirode, a koje su nematerijalne prirode: duhovne i religijske, rekreacijske i turističke, estetske, edukativne, inspirativne i druge koje utječu na našu kulturnu baštinu. Poznavanje ovih usluga skreće nam pozornost na procese koji se odvijaju u ekosustavu, a koji direktno ili indirektno utječu i na nas. Unatrag 50 godina ekosustavi diljem planete su drastično promijenjeni upravo ljudskih djelatnostima, neki su bespovratno izgubljeni, a druge uništavamo većom brzinom nego što se uspijevaju oporaviti. Kada shvatimo da svakom promjenom ekosustava utječemo i na nas same i naše preživljavanje, možda ćemo obzirnije pristupati korištenju dobara koje nam ekosustav pruža. Upravo to je i jedan od ciljeva uspostave zaštićenih područja i Natura 2000 mreže.

Izvor: https://www.agroklub.com/eko-proizvodnja/podrucja-ekoloske-mreze-natura-2000-u-rh/25319/