Zaštita mora

Opis staništa. Zbog svojstava istočne obale Jadranskoga mora, koja je velikim dijelom kamenita, staništa plićih bentoskih stepenica na pomičnim podlogama, kojima pripadaju muljevi i muljeviti pijesci te pijesci i šljunci, veoma su rijetka. Supralitoralnih i mediolitoralnih muljeva ima na zaštićenoj i položenoj obali, obično u estuarijima i ušćima naših rijeka te u najzaštićenijim dijelovima dubokih uvala (gdje su također, bar povremeno, pod utjecajem slatke vode koja se procjeđuje s okolnoga kopna). Bez mjerenja fizikalnih parametara čak je i stručnjacima veoma teško odrediti točnu granicu između supralitorala i mediolitorala na pomičnim podlogama. Kako te dvije stepenice redovito na određenoj podlozi dolaze zajedno, i ovdje su opisane zajedno.

Supralitoralu su svojstveni ekstremni ekološki uvjeti  dugotrajan nedostatak vlage, jaka kolebanja temperature i saliniteta, a mediolitoralu  uz nešto blaže, no još uvijek ekstremne ekološke uvjete, kratkotrajniji nedostatak vlage odnosno povremeno izranjanje iz mora. U ekološkome smislu ta su staništa doticajno područje između kopnenih i morskih zajednica te između morske i slatke vode, pa su, što je i inače uobičajeno za rubna područja, eutrofnija od ostalih obalnih staništa. Zbog izrazitoga kolebanja ekoloških uvjeta ta staništa često imaju pionirska obilježja i izvanredno su osjetljiva. Zato su, unatoč nevelikoj biološkoj raznolikosti svojta, važna i vrijedna. Ta su područja potrebna mnogim pticama koje na njima nalaze hranu. Ta se staništa prema kopnu nastavljaju  možda čak i preklapaju s njima kao slanjače (slanjače caklenjača i sodnjača, kopnena staništa morske obale) ili kao sitine (sredozemne sitine visokih sitova, kopnena staništa morske obale).

Na supralitoralnim muljevima, gdje slabo propusni mulj usporava otjecanje vlage iz nakupina ostataka morske vegetacije, razvija se biocenoza plaža sa sporosušećim nakupinama ostataka morske vegetacije, a u mediolitoralu biocenoza mediolitoralnih muljevitih pijesaka i muljeva. Uz našu obalu Jadrana ta su staništa nedovoljno istraživana, a veoma su ugrožena ljudskim aktivnostima u obalnom području. Kako su ljudima neprivlačna, na njima često odlažu građevinski otpad i olupine kućanskih strojeva i automobila.

Supralitoralni i mediolitoralni pijesci prisutni su na onim mjestima gdje, većinom zbog geoloških razloga, na obali ima prirodnih naslaga pijeska (Lopar na Rabu, Sabunike kod Nina, Saharun na Dugom otoku) ili na mjestima gdje je donesen vjetrom za vrijeme ledenih doba (otok Susak, uvala Saplunara na Mljetu) i rijekama s kopna (ušća Neretve i Cetine). Kako je naša obala Jadrana velikim dijelom kamenita, takvih je mjesta duž nje malo. Supralitoralni pijesci vlaženi su samo prskanjem valova, pa su obilježja tih staništa ekstremni ekološki uvjeti: dugotrajan nedostatak vlage uz jaka kolebanja temperature i saliniteta. U mediolitoralu su ekološki uvjeti nešto blaži, no još uvijek uvelike variraju, vlage nedostaje kraće (samo povremeno izranjanje iz mora), a zbog kapilarnoga širenja vode između zrnaca pijeska nikad tako izrazito kao u supralitoralu.

Ovdje su oba staništa opisana zajedno jer se nalaze u uskom pojasu jedno iznad drugoga, supralitoral iznad mediolitorala, a granicu između njih neiskusno oko teško će uočiti. Ta staništa tvore prijelaz prema kopnenim staništima, a na nekim mjestima (gdje je procjeđivanje slatke vode izraženije) i prema podzemnim vodama. Naplavine ostataka morske vegetacije iz drugih staništa, koje redovito nalazimo na ovim staništima (ponekad potpuno pomiješane s pijeskom), znatno pridonose ukupnoj količini organske tvari u njima. Ta su staništa siromašna svojtama, no ekološki su vrijedna. Ljudima su interesantna kao pješčane plaže. Zbog malog obuhvata, razdvojenosti, izrazitog kolebanja ekoloških uvjeta te pritiska ljudskog djelovanja, ta su staništa iznimno osjetljiva i treba ih na odgovarajući način zaštititi i očuvati.

Ova su staništa uz istočnu obalu Jadrana rijetka. Najčešća su u manjim, otvorenijim uvalama gdje je hidrodinamizam dobro izražen. Nešto ih je više u Makarskom primorju pod Biokovom zbog geoloških obilježja obale (sastavljene jednim dijelom od obalnih pleistocenskih breča) podložne trošenju i stvaranju šljunčanih plaža. Veličina kamenja raznolika je pa ga na takvim plažama najčešće nalazimo, od većega, pa preko oblutaka i sitnih šljunaka do krupnog pijeska. Naplavine ostataka morske vegetacije iz drugih staništa, koje su redovite na ovim staništima, znatno pridonose ukupnoj količini organske tvari u njima. Ovdje su oba staništa opisana zajedno jer se na laze u uskom pojasu jedno iznad drugog, supralitoral iznad mediolitorala. 

Supralitoralni šljunci vlaženi su samo prskanjem valova, pa stanište obilježavaju ekstremni ekološki uvjeti: dugotrajan nedostatak vlage te jaka kolebanja temperature i saliniteta. Tu je više ili manje razvijena biocenoza sporosušećih nakupina ostataka morske vegetacije na šljuncima. U mediolitoralu su ekološki uvjeti nešto blaži, ali još uvijek znatno variraju, vlage nedostaje kraće, no hidrodinamizam (pomicanje oblutaka) pojavljuje se kao važan ekološki čimbenik. Tu se razvija biocenoza mediolitoralnih dna s krupnim detritusom, naročito facijes s naslagama mrtvog lišća vrste Posidonia oceanica  i drugih morskih cvjetnica. Zbog ekstremnih ekoloških uvjeta ta su staništa siromašna vrstama, no ekološki su važna. Ljudi se tim staništima služe za svoje aktivnosti, no kako su ona izvanredno osjetljiva, treba ih na odgovarajući način zaštititi i očuvati.

Zbog geomorfoloških karakteristika naše obale,  koja je većinom kamenita, staništa na stjenovitim obalama zauzimaju znatno veći dio obalenego ona na pomičnoj podlozi (na muljevima, pijescima i šljuncima). Visina supralitoralne stepenice na kamenitoj istočnoj obali Jadrana ovisi o izloženosti obale  što je veća izloženost valovima to je viši pojas supralitorala, od svega nekoliko centimetara pa do više metara u visinu (sl. 1518). Supralitoral je pojas vlažen samo prskanjem valova, pa njime vladaju ekstremni ekološki uvjeti i zato mu je obilježje mala biološka raznolikost svojta. Ispod njega je mediolitoral pojas plime i oseke  u kojemu su ekološki uvjeti za organizme nešto povoljniji, pa je biološka raznolikost nešto veća. U mediolitoralu tako žive oni organizmi koji mogu podnijeti povremeno izranjanje iz mora (tj. mogu biti kraće vrijeme  nekoliko sati  na suhom). Jadran je more s malim amplitudama plime i oseke, pa je pojas mediolitorala visok svega nekoliko desetaka centimetara. Tamo gdje svojte karakteristične za pojedine zajednice nisu prisutne ili nisu dobro razvijene (što je često), neiskusnu oku teško je prepoznati točnu granicu između supralitorala i mediolitorala. Zato su ovdje prikazane sve tri biocenoze, koje se redovito pojavljuju zajedno, raspoređene po visini jedna ispod druge: najviša, na granici s kopnenim zajednicama, biocenoza je supralitoralnih stijena, ispod nje biocenoza je gornjih stijena mediolitorala, a ispod nje, na granici prema infralitoralu, biocenoza donjih stijena mediolitorala.

Ova se infralitoralna biocenoza pojavljuje u obalnim lagunama i u područjima estuarija na muljevima i muljevitim pijescima. U uvjetima nižeg saliniteta dna naseljavaju vodene cvjetnice iz roda Ruppia  i Potamogeton pectinatus  dok u područjima višeg saliniteta žive morske svojte Zostera noltii  i Cymodocea nodosa,  na čijim se listovima sezonski pojavljuju epibionti iz skupine crvenih i zelenih alga. Asocijacija sa svojtom Zostera noltii pojavljuje se i u biocenozi zamuljenih pijesaka zaštićenih obala. Ekološki uvjeti, naročito temperatura i salinitet, u ovom prirodno eutrofnom staništu znatno variraju. Ponekad u plitkim vodama, zbog prirodne eutrofikacije (bez utjecaja čovjeka), nastaju hipoksični (anoksični) uvjeti koji često završavaju pomorom organizama. Riječ je o izrazito osjetljivu staništu s malim brojem svojta organizama, redovito prisutnih s velikim brojem jedinki, s povremenim pomorima organizama (naročito u bentosu) nakon kojih slijedi ponovno brzo naseljavanje.

U plitkim dijelovima te biocenoze hrane se mnoge ptice, a i neke vrste riba ovdje se hrane i razmnožavaju. Eutrofni uvjeti pogoduju rastu planktona i, posljedično tome, organizama koji se hrane filtriranjem pa su područja eurihaline i euritermne biocenoze privlačna za uzgoj školjkaša. Ljudski je utjecaj na to stanište izrazit te su nužne mjere pažljivoga gospodarenja da bi se očuvalo u povoljnom stanju i za prirodu i za čovjeka.

Ova infralitoralna biocenoza rasprostranjena je na sitnom pijesku ujednačenih zrnaca (dobro sortiranom) u plitkom moru, od razine donje oseke pa do dubine od oko 2,5 metra. Česta je u sjevernom Jadranu i uz zapadne obale Jadrana te zauzima velik dio talijanske obale Jadrana. Zbog geomorfoloških obilježja obale u istočnom je dijelu Jadrana znatno rjeđa  pješčanih plaža u infralitoralu kojih se pojavljuje ima relativno malo.

Ova se infralitoralna biocenoza nastavlja na biocenozu sitnih površinskih pijesaka. Prostire se na dubinama od oko 2,5 do oko 25 metara. Ima je u svim dijelovima uz istočnu obalu Jadrana, no ovdje obuhvaća puno manja područja nego uz zapadnu obalu Jadrana. Iako se na prvi pogled doima pustom, u površinskom sloju pijeska živi mnoštvo organizama (školjkaša-sl. 5 i 6, mnogočetinaša, amfipodnih račića, dekapodnih rakova, nepravilnih ježinaca) koji se tu hrane i razmnožavaju. Ta je biocenoza također područje na kojem se hrane ribe plosnatice kao i neke druge ribe. Nerijetko se pojavljuje i asocijacija sa svojtom Cymodocea nodosa  koja je svojstvena i biocenozi zamuljenih pijesaka zaštićenih obala.

Biocenoza zamuljenih pijesaka zaštićenih obala pripada infralitoralu, a prisutna je u zatvorenijim plitkim uvalama duž Jadrana gdje je utjecaj valova (hidrodinamika) malen, pa je moguća sedimentacija sitnih čestica (prah, mulj). Zbog prirodne eutrofnosti tom su staništu svojstveni organizmi koje se hrane filtriranjem morske vode te organizmi koji žive unutar površinskoga sloja sedimenta i hrane se organskim detritusom. U toj je biocenozi zbog malih dubina od nekoliko metara i blizine kopna kolebanje ekoloških čimbenika, naročito temperature i saliniteta, znatno. Spomenuta se biocenoza ipak razlikuje od eurihaline i euritermne biocenoze po bitno manjem utjecaju slatke vode, manjem variranju temperature i količine otopljenog kisika. U plitkim dijelovima staništa hrane se ptice i ribe, naročito juvenilne, a neke se ribe mrijeste (npr. neke komercijalno važne svojte kao orada, Sparus auratus), što uz biološku raznolikost pridonosi vrijednosti toga staništa. Asocijacije sa svojtama Zostera noltii  i Cymodocea nodosa u toj su biocenozi česte, no one se pojavljuju i u drugim biocenozama: asocijacija s cimodocejom u biocenozi sitnih ujednačenih pijesaka.

Ova se biocenoza pojavljuje na izloženim obalnim mjestima na krupnim pijescima i sitnim šljuncima (sl. 91). Rasprostire se u vrlo uskom pojasu plitkog infralitorala (najveći je visinski raspon te biocenoze svega jedan metar). Zbog izrazito jakog utjecaja valova, taloženja sitnih čestica u ovoj biocenozi nema (sl. 92). U Jadranu ta biocenoza nije dovoljno istražena.

Biocenoza krupnih pijesaka i sitnih šljunaka pod utjecajem pridnenih struja neovisna je o okomitoj podjeli bentoskih stepenica (sl. 93) te se pojavljuje i u infralitoralu (NKS G.3.3.2.) i u cirkalitoralu (NKS G.4.2.4.). Razvijena na područjima jačih (ponekad izrazito jakih) pridnenih struja  glavnog čimbenika koji tu biocenozu oblikuje, na pjeskovito-ljušturnim i pjeskovitošljunkovitim dnima u svim predjelima Jadranskog mora. Pojavljuje se u kanalima između otoka, a može biti na dubinama od svega 3 do 4 m pa do dubina od 20 do 25 m, ponegdje i dublje. Zbog utjecaja morskih struja u tom staništu nema taloženja sitnih čestica (sl. 94), a krupni pijesci i sitni šljunci dijelom su organogenog porijekla, nastali radom crvenih alga iz porodice Corallinaceae. Toj je biocenozi svojstvena pojava kalcificiranih crvenih alga nepričvršćenih uz dno: asocijacija s rodolitima (kada alge iz porodice Corallinaceae rastu slobodne na morskom dnu u zaobljenom, kuglastom obliku; sl. 95) i facijes maërla (kada razgranjene alge Phymatholithon calcareum  i Lithothamnion corallioides rastu slobodno na morskom dnu). Asocijacija s rodolitima pojavljuje se još i u infralitoralnoj biocenozi krupnih pijesaka i sitnih šljunaka pod utjecajem valova (NKS G.3.3.1.) te u cirkalitoralnoj biocenozi obalnih detritusnih dna (NKS G.4.2.2.). Facijes maërla pak pojavljuje se osim u ovoj biocenozi i u biocenozi obalnih detritusnih dna (NKS G.4.2.2.).

Ovo je stanište uz istočnu obalu Jadrana neznatno zastupljeno zbog litoloških karakteristika obale. Nešto je prisutnije u Makarskom primorju i npr. uz sjeverozapadne i južne obale otoka Cresa i Krka. Redovito se nastavlja na mediolitoralne šljunke  biocenozu mediolitoralnih dna s krupnim detritusom i najčešće se nalazi u manjim otvorenijim uvalama gdje je hidrodinamizam dobro izražen, pa dio oblutica izbrušenih radom valova dospije iz mediolitorala u infralitoral. Ljudi to stanište iskorišćuju za svoje aktivnosti (prvenstveno kao plaže). Zbog ljudskog utjecaja i malih površina morskog dna koja obuhvaća treba ga na odgovarajući način zaštititi i očuvati.

Posidonia oceanica (L.) Delile je morska cvjetnica (sjemenjača), endemska za Sredozemlje. U infralitoralu  gdje ima obilje svjetlosti na krupnim pijescima, s više ili manje mulja, a ponegdje i na kamenu tvori gusta, prostrana naselja koja sežu gotovo od površine do dubine od četrdesetak metara. Smatra se da ta naselja prekrivaju više od četvrtine fotofilnih područja sredozemnog infralitorala. Biljke imaju puzave, položene stabljike (rizome), korjenčićima pričvršćene uz podlogu. Pomoću njih se posidonija razmnožava vegetativno, a livada se širi. Iz rizoma se uzdižu izdanci koji nose 4 do 8 listova u snopiću; širokih oko 1 cm, pojedini listovi mogu biti i duži od metra (u prosjeku su dugi 30 do 80 cm). Isprepleteni rizomi i uspravni izdanci prava su “zamka” za sediment, koji pomalo zatrpava prostore između njih. Biljka se protiv toga bori uspravnim rastom izdanaka, a tako nastaju više metara debele naslage (podmorske terase, “mattes”) isprepletenih rizoma posidonije sa sedimentom u međuprostorima.

Istraživanja su pokazala da rizomi na dnu takvih naslaga mogu biti stari i više tisuća godina. Isprepletene naslage rizoma štite obalu (pješčane plaže) od erozije uzrokovane valovima. Posidonija se najvećim dijelom razmnožava vegetativno  rizomima. Rjeđe se razmnožava spolno  cvjetanjem. Cvjetovi posidonije su pojedinačni ili ih je po nekoliko skupljeno u cvat. Dugačka i ljepljiva peludna zrnca rasprostranjuju se pasivno, nošena morskim strujama. I način rasprostiranja plodova, zbog života u moru, vezan je uz posebne prilagodbe. Kad plodovi (koji oblikom i bojom podsjećaju na masline) dozriju, odvajaju se i zbog građe usplođa (ispunjenog mjehurićima plina) isplutaju na morsku površinu, pa ih tako vjetar i morske struje mogu raznijeti. U svakom je plodu jedna sjemenka, koja nakon raspucavanja usplođa tone na morsko dno i zakorjenjuje se.

Biljke ne cvatu svake godine, a od trenutka cvjetanja do zrelih plodova prođe više mjeseci. Odrasli listovi posidonije imaju bazu (peteljku) i tamnozelenu plojku (u starih listova ona je smeđa). Kad listovi uginu, otpadne samo plojka  što se događa svake jeseni, a baza lista ostaje trajno pričvršćena uz podanak. Ona pokazuje ciklične promjene u debljini i strukturi tkiva, koje se mogu povezati sa sezonskim promjenama u okolišu. 

Naselja posidonije vrlo su važna za život u moru zbog 1) visoke primarne produkcije i 2) zato što se mnogi organizmi (pa i oni ekonomski važni) u njima hrane, razmnožavaju, nalaze zaklon. Tu ima obilje hrane i za biljojede i za mesojede, a i za one organizme koji se hrane filtriranjem. U gornjem sloju (između listova) ima dosta svjetla i kisika. Zbog svega toga biomasa naselja posidonije i raznolikost živog svijeta u njima vrlo je velika pa ona tvore važan tip sredozemnoga, dakle i jadranskoga staništa.

Biocenoza infralitoralnih alga pojavljuje se na čvrstom dnu u infralitoralu. Široko je rasprostranjena uz istočnu obalu Jadrana, koja je najvećim dijelom građena od vapnenca. Njezine dubinske granice određuje količina svjetlosti koje u ovoj zajednici ima puno. Zato u njoj, naročito u plićim područjima,dominiraju fotofilne alge. Rasprostire se od morske površine do dubine od uglavnom tridesetak metara. Na mjestima gdje je more mutno ili što drugo priječi prodor svjetlosti donja je granica ove zajednice puno pliće, dok na mjestima gdje je more izrazito prozirno (npr. u južnom Jadranu) donja granica može biti i na dubinama većimod četrdeset metara.

Velika količina primarnih proizvođača  alga  osnova je za život mnogih potrošača  organizama koji se neposredno ili posredno hrane organskom tvari koju su alge proizvele. Biomasa (mokra težina svih organizama) u ovoj zajednici može dosegnuti i više kilograma po m2 . Zajednica može različito izgledati, ovisno o godišnjem dobu i algama koje dominiraju: tako npr. ljeti  nepovoljno razdoblje za većinu alga  biomasa alga može biti izrazito manja, a u rano proljeće  povoljno razdoblje za većinu alga  izrazito veća. Kadikad prirodni ekološki čimbenici tako pogoduju nekim algama da one počnu bujati. Tu sezonalnost neupućeni ponekad mogu tumačiti pojačanim antropogenim utjecajem. Kao i u naselju posidonije, trofička struktura zajednice infralitoralnih alga veoma je kompleksna i povezana s drugim staništima zajedničkim organizmima i predajom organske tvari koja je njoj proizvedena. U toj se biocenozi mnogi životinjski organizmi hrane i razmnožavaju te nalaze zaklon. Mnogi od njih (ribe, rakovi, glavonošci, školjkaši) čovjeku su i ekonomski važni. Biološka raznolikost je tu velika, što se očituje velikim brojem svojta (ponegdje zabilježeno i više stotina), asocijacija i facijesa. U zajednici infralitoralnih alga svjetlost i hidrodinamizam smanjuju se s dubinom, pa su na donjem rubu naselja, kao i u donjim slojevima između dobro razvijenih talusa fotofilnih alga prisutne scijafilne vrste, npr. Flabellia petiolata i vrste roda Peyssonnelia. Ta je asocijacija već prijelaz prema koraligenskoj biocenozi.

Biocenoza obalnih detritusnih dna po klasifikaciji pripada sedimentnim dnima cirkalitorala. Obično se nalazi uz donju granicu infralitoralnestepenice uz obalu i otoke te se na sedimentnim dnima nastavlja na biocenozu sitnih ujednačenih pijesaka. Prisutna je i pod stijenama koje čine obalu i otoke te oko podmorskih uzvisina u cirkalitoralu koje ne dopiru do površine mora (u tom se slučaju nastavlja, ovisno o dubini, na biocenozu infralitoralnih alga, odnosno koraligensku biocenozu). Sediment u toj biocenozi ne tvori samo pijesak i mulj nastao trošenjem stijena na kopnu, već je on znatnim dijelom i biogenog porijekla, nastao od fragmenata ljuštura školjkaša i puževa, skeleta kalcificiranih mahovnjaka, čahura ježinaca i komadića kalcificiranog talusa crvenih alga. Biogeni dio sedimenta u tom slučaju nazivamo detritus, otuda i ime biocenozi. On dijelom potječe od ostataka organizama koji tu žive, a dijelom sa susjednih stjenovitih staništa. Nastao je djelovanjem drugih organizama (npr. kamenotočnih spužava i školjkaša, životinja koje se hrane navedenim organizmima).

Biološka raznolikost svojta u toj je zajednici velika i zato je ona područje važno za ribarenje. Za ovu biocenozu značajna je pojava kalcificiranih crvenih alga nepričvršćenih uz dno: asocijacija s rodolitima (kada alge iz porodice Corallinaceae rastu slobodne na morskom dnu u zaobljenom, kuglastom obliku) i facijes maërla (kada razgranjene alge Phymatholithon calcareum  i Lithothamnion corallioides  rastu slobodno na morskom dnu). Asocijacija s rodolitima pojavljuje se još i u infralitoralnoj biocenozi krupnih pijesaka i sitnih šljunaka pod utjecajem valova te u biocenozi krupnih pijesaka i sitnih šljunaka pod utjecajem pridnenih struja koja nije ovisna o okomitoj raspodjeli bentoskih stepenica pa postoji i u infralitoralu i u cirkalitoralu. Facijes maërla pak pojavljuje se osim u biocenozi obalnih detritusnih dna i u biocenozi krupnih pijesaka i sitnih šljunaka pod utjecajem pridnenih struja (NKS G.3.3.2., G.4.2.4.). U biocenozi obalnih detritusnih dna katkada je prisutna i određena količina sitnih, muljevitih čestica, no njezin udjel ne prelazi 20 posto, za razliku od susjednih biocenoza: muljevitih detritusnih dna i obalnih terigenih muljeva u kojima je udio sitnih čestica puno veći.

Ova biocenoza naseljava čvrsto dno u cirkalitoralu, njezino osnovno obilježje je manja količina svjetlosti nego u infralitoralu te u njojžive organizmi kojima odgovara smanjena količina svjetlosti. Osnovu zajednice čine scijafilne crvene alge koje ugrađuju kalcijev karbonat u svoje taluse (porodica Corallinaceae), po njima je zajednica i dobila ime. Na taj način, biokonstrukcijom, alge stvaraju veće ili manje biogene nakupine s puno zasjenjenih šupljina koje su stanište brojnim beskralježnjacima. Neki od njih, koji također ugrađuju kalcijev karbonat u svoje skelete (npr. korasti mahovnjaci), pridonose gradnji biogenih tvorba, neki pak buše vapnenačku podlogu koju su alge stvorile (biodestrukcija; npr. kamenotočne spužve i mekušci bušači), neki žive unutar brojnih prostora u biogenim nakupinama (npr. mnogočetinaši rakovi, bodljikaši), a neki žive na njihovoj površini (npr. spužve, gorgonije, korasti mahovnjaci). Zbog velike strukturne heterogenosti biološka raznolikost je u koraligenskoj zajednici velika, a šarolikost privlači ronioce. 

Koraligenska zajednica u Jadranu, osim što Koraligenska zajednica u Jadranu, osim što naseljava više ili manje okomite stijene u cirkalitoralu, gdje često na biogenim nakupinama crvenih alga dominiraju rožnati koralji (Paramuricea clavata , Eunicella  spp.) i spužve (Axinella polypoides), naseljava i položene dijelove morskog dna. Na takvim mjestima podloga i ne mora biti čvrsta stijena jer se crvene alge i sesilni beskralježnjaci kalcificiranog skeleta razvijaju i na sedimentnom dnu prekrivenompraznim ljušturama, rastresitim kamenjem i šljunkom. Preduvjet oblikovanja takvih koraligenskih platforma (“otoka” čvrstoga dna okruženog sedimentnimdnom) jače je strujanje mora jer je razvoj crvenih alga i biogeno učvršćivanje dna ograničeno ako je izrazita sedimentacija finih čestica. Na prijelazu između zajednice infralitoralnih alga i koraligenske biocenoze, kao i među rizomima posidonije i u podnožju talusa visokih i razgranjenih infralitoralnih alga (npr. cistozira), javlja se zajednica u kojoj dominiraju alge mekanih talusa, npr. Flabellia petiolata i Peyssonnelia  spp. Prije je ta zajednica bila klasificirana kao pretkoraligenski aspekt koraligenske biocenoze, no na temelju novijih znanstvenih istraživanja pridružena je biocenozi infralitoralnih alga.

Morske špilje su brojne uz hrvatsku obalu Jadrana zbog njezinih krških obilježja. Zasad znamo za više od dvije stotine morskih špilja i jama, a jamačno sve još nisu otkrivene. Glavno je obilježje morskih špilja naglo smanjivanje količine svjetlosti, ovisno o morfologiji špilje, od ulaza prema unutrašnjosti. Tako u morskim špiljama, osim u ulaznom dijelu, ne mogu živjeti alge koje su primarni proizvođači organske tvari  hrane. Time se smanjuje i količina hrane za organizme te u unutrašnjosti špilja žive samo životinje. Okolišni uvjeti obično postaju sve stalniji što dublje se ulazi u unutrašnjost špilje, a hidrodinamizam se smanjuje. U klasifikaciji staništa tri su tipa zajednica koje naseljavaju morske špilje. Neke pak od morskih špilja uz kopno ili otoke mogu biti pod stalnim ili povremenim utjecajem slatke vode  anhihaline špilje i jame. Morska voda je specifično teža od boćate pa dublje dijelove takvih špilja (ispod prva dva do tri metra dubine) naseljavaju životne zajednice morskih špilja. Morske špilje u nas slabo su istražene. Nalaz siga u špiljama omogućava istraživanje dinamike podizanja morske razine u prošlim geološkim razdobljima i dodatni je argument za njihovo očuvanje.

Morska jezera su relativno mala tijela morske vode u kršu, naseljena morskim organizmima, okružena kopnom, u velikoj mjeri odvojena od okolnog mora, no ipak s njime povezana, najčešće kroz pukotine u stijenama koje ih okružuju. Morske mijene pokreću ograničenu izmjenu mora u morskim jezerima. One su u njima prisutne, no često su reducirane, katkad i nepravilne. Zbog izdvojenosti i ograničene izmjene mora živi svijet u morskim jezerima razlikuje se od zajednica koje naseljavaju okolno more, najčešće po: manjem broju svojta, većoj brojnosti prisutnih svojta, izostanku nekih inače uobičajenih svojta, povećanoj biološkoj proizvodnji i povremenim masovnim ugibanjima zbog pomanjkanja kisika u morskoj vodi ili smanjenja saliniteta u površinskom sloju, uzrokovanog pojačanim dotjecanjem slatke vode. U morskim jezerima veoma je česta slojevitost vodenoga stupca glede gustoće, temperature, saliniteta, koncentracije kisika i prisutnosti sumporovodika. Morska jezera bi se mogla svrstati u obalne lagune u širem shvaćanju tog pojma.

Morska jezera uz obale Jadrana nastala su nedavno u geološkim razmjerima, prije svega nekoliko tisuća godina, kada ih je more ispunilo prilikom izdizanja morske razine nakon posljednjeg ledenog doba. Prije toga ona su bila: udoline u kršu (jezero Mir), udubine nastale urušavanjem stropa velike špilje oblikovane djelovanjem vode u vapnenačkim stijenama (Zmajevo oko), slatkovodna ili boćata jezera, blatine (Mljetska jezera).

U Hrvatskoj su dva tipična morska jezera: Zmajevo oko kraj Rogoznice (sl. 201) i jezero Mir u Telašćici na Dugom otoku. Oba su relativno mala i plitka, Zmajevo oko 150 x 70 m, dubine oko dvanaestak metara, a jezero Mir dugo je malo manje od kilometra, široko oko tri stotine metara, a duboko svega desetak metara. ako dublja i veća, Malo i Veliko mljetsko jezero mogu se u širem smislu uključiti u kategoriju morskih jezera jer je njihov dodir s okolnim morem ostvaren kroz uzak i plitak kanal (kojeg su ljudi produbili). U njima je uz osebujan živi svijet npr. brojnu populaciju uhatog klobuka, Aurelia sp., u planktonu Velikog jezera, s veličinom meduza do preko pola metra u promjeru ili npr. veliku grebenoliku tvorbu kamenog koralja Cladocora caespitosa na morskom dnu blizu Solinskog kanala u Velikom jezeru, možda najveću na Sredozemlju  također zabilježena slojevitost vodenog stupca, a i povremene anoksije u pridnenom sloju. Svako od navedenih morskih jezera ima svoje posebnosti (čak se i Malo jezero na Mljetu razlikuje od Velikoga, iako su povezana kanalom).

Vrulje su krški fenomen, a nastaju uz kršku obalu na mjestima gdje se razina mora uzdigla (i/ili se obala spustila) tako da su karbonatne stijene kroz koje protječe slatka voda ostale pod morem. Vrulje se očituju kao povremena ili stalna izbijanja slatke vode iz morskog dna nešto dalje od obale. Uz našu obalu vrulje su brojne što je posljedica geološkog razvitka Jadranskog mora. Možemo ih uočiti u jesenskom, zimskom i proljetnom razdoblju kada je zbog obilnijih oborina ili otapanja snijega intenzivnija cirkulacija podzemnih voda i njihovo izbijanje na morskom dnu. U Velebitskom kanalu vrulje su veoma brojne, naročito u području Sv. Jurja, Žrnovnice, Lukova, Jablanca, Prizne i Starigrada. One su raznolike po obliku i veličini te hidrološkoj aktivnosti. U nekima slatka voda prolazi kroz brojne sitne otvore na pješčanom morskom dnu (npr. sitaste vrulje kod Jurjeva i u Senjskoj Žrnovnici), a u nekima slatka voda izlazi kroz jedan, razmjerno velik otvor. Sama vrulja često ima oblik jame (npr. vrulje Modrič i Zečica kod Starigrada) ili joj je otvor ogroman, a vrulja nalikuje na morem preplavljene vrtače (npr. “Vrulja kod plantaže”, sjeverno od Starigrada).

Nastanak vrulja. U krškim planinama, npr. na Velebitu ili Biokovu, djelovanjem oborina nastale su špilje, jame i ponori, tj. kanali kojima voda otječe u okomitom i vodoravnom smjeru. Mnogi takvi kanali nastali su u doba kad je razina mora bila niža od današnje. Nakon završetka posljednjeg ledenog doba i rastapanja leda donji dio kanala našao se ispod morske razine. Kada su takvi kanali, u dijelu koji se nalazi iznad morske razine, slabo propusnih zidova, u njima nastaje nadtlak. Ako je taj nadtlak viši od tlaka koji stvara stupac mora iznad otvora vrulje, slatka će voda izgurati more iz kanala i izbiti van. U slučaju “Vrulje kod plantaže” u Velebitskom kanalu, slatka se voda podvlači pod morsku barem sedamdeset (70) metara (!). Kako je slatka voda specifično lakša od morske, ona vrlo brzo dopre do površine te kada je more mirno stvara prepoznatljiva ispupčenja u koncentričnim krugovima i do pola metra iznad morske površine.

Dok je geomorfologija i hidrogeologija vrulja razmjerno dobro poznata i istražena, njihovom se biološkom problematikom rijetko tko bavio. Morski organizmi koji naseljavaju vrulje izloženi su čestim “salinitetnim šokovima”  naglim dolascima slatke vode  što im stvara probleme u osmotskoj regulaciji. Katkada je snaga izlazeće slatke vode toliko velika da jednostavno skine sve organizme sa stijene. U dubljim dijelovima vrulja vlada potpuni mrak, pa su naselja sastavljena samo od životinja. Zbog tako posebnih ekoloških uvjeta u jadranskim vruljama nalazimo vrlo osebujan živi svijet. Npr. u “Vrulji kod plantaže” u Velebitskom kanalu živi svijet na zidovima, koji se spuštaju do šezdesetak metara dubine, pripada cirkalitoralu (sl. 222), i to koraligenskoj biocenozi. No ispod 60m dubine, na zidovima vrulje nalazi se gotovo kompaktno naselje dagnji Mytilus galloprovincialis , ujednačene veličine (dužina ljuštura oko 7 cm). To je zasad najdublji nalaz prirodnog naselja dagnji u Jadranu.

Vrulje utječu i na okolne morske zajednice. Tako je npr. u neposrednoj blizini velike, trajno aktivne vrulje Vruje u podnožju Biokova živi svijet izrazito bujan i šarolik: velike površine stijena prekrivene su ljubičastoružičastim žarnjacima vrste Corynactis viridis , žutonarančastim žarnjacima vrste Parazoanthus axinallae te brojnim spužvama. U Velebitskom kanalu uz vrulje su zabilježene brojne velike kolonije mahovnjaka Pentapora fascialis  (preko pola metra u promjeru). U Nacionalnoj klasifikaciji staništa sitaste vrulje su pridružene eurihalinoj i euritermnoj biocenozi kao posebni facijes, dok su zajednice u vruljama ponorskog (jamskog) tipa odvojene kao posebne. Potrebna su dodatna istraživanja da bi se utvrdila sva obilježja ovih staništa.